Preuzvišeni gospodine Biskupe,
braćo svećenici,
poštovana ožalošćena rodbino,
braćo i sestre u Kristu!

U Evanđelju sv. Marka čitamo ove retke: ,,Reče Isus apostolima: Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo…” (Mk 6, 31). Što ih je umorilo? Kaže sv. Marko, poslao ih Isus dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima… Težak je to bio zadatak, jer taj se rod izgoni postom i molitvom. To poslanje, kako nekoć u Palestini, Isus povjerava svojoj Crkvi i danas, a osobito onima koje u Duhu Svetom izabire da budu s Njim i da ih šalje. Među mnogima izabrao je i pozvao i poslao i mladića Josipa Devčića iz Požeških Mihaljevaca. U odazivu: ,,Evo me!”, nije se moglo predvidjeti koliko će zahtjevno biti to poslanje i što će sve trebati činiti. Jedno je bilo sigurno: „A ti bedra svoja sad opaši!” Poučen primjerom poglavara, i starije braće svećenika, od ređenja 1970. godine, polazi Jozo, kako su ga zvali, na Isusovo poslanje. Ide među svoje u teškom vremenu, ali s puno ljubavi prema Gospodinu i svome narodu. Obdario ga Gospodin mnogim darovima da se ne boji propovijedati u zgodno i nezgodno vrijeme, poput sv. Franje pozvan: ,,Crkva se moja ruši!”, laća se svećeničkog služenja i građevinskih zahvata na crkvenim objektima, najprije u Mihaljevcima, a potom u Stražemanu. Istovremeno sabire ono što je raspršeno, mlade, djecu, muževe i žene. Isusovom pedagogijom pristupa srcima mladih i u prijateljstvu, rodoljublju, a osobito sakramentalnom životu izgrađuje mlada srca za Boga, Crkvu i narod. S mnogima će provesti duge sate u razgovorima, nenametljivo, ali uporno, prepoznavajući u njima Božje darove za njihov život, dobo Crkve i naroda. Bog mu je dao dar otvorenosti prema ljudima da je lako sticao povjerenje mnogih. No to nije samo ugoda nego i obaveza, jer je trebalo pratiti rast i razvoj svih ti mladi ljudi.

Svećenički život ima svoje zahtjevnosti, od propovijedanja, katehizacije, vođenja župne zajednice, slavljenje sakramenata, a osobito svete Mise. Sjećam se kao dijete njegovih prvih godina u Stražemanu, kako je željkovao za ljepotom crkve i liturgije, liturgijskog ruha i pjevanja, ali nije ostalo samo na željama. Zahtjevna obnova barokne stražemanačke crkve zahtijevala je stručne suradnike i savjetnike. Ništa napamet. Stjecao je poznanstva i prijateljstva s ljudima kulture: slikarima, kiparima, znalcima umjetnosti jer je imao dobar osjećaj za ljepotu. Istovremeno s toliko jednostavnosti i topline pristupa malim ljudima i sastavlja čitavu galeriju dragih osoba s kojima će se rado družiti, o njima pričati i dobro ih pamtiti. Jozo je osoba koja je lako uspostavljao dobre kontakte s ljudima. Zato ga mnogi zovu,, naš Jozo” ili „naš Gospodin”. Tako otvoren i blizak neki ma je i smetao, osobito kad je u ljepoti zasjala stražemanačka crkva nakon posvete 1981. godine. Za sav trud sud i zatvor. I to je trebalo biti, „pođi i odmori se na samotnom mjestu”.

Ali ni to ga nije smelo. Živio je za Crkvu u hodu, prateći život Opće crkve, Crkve u Hrvatskom narodu, a osobito u svojoj Požeštini. Nadahnjivao se velikanima Nebeske crkve: sv. Josipom, Anđelima Blaženom Djevicom Marijom, bl. Alojzijem Stepincem, bl. Ivanom Merzom. Velikanima hrvatske povijesti, o čemu svjedoči i ova crkva. Može li se ne spomenuti njegova ljubav prema Voćinskoj Gospi. Stasao je uz prečasnog Franju Pipinića koji je obnovio pješačko hodočašće u Voćin, koje je do domovinskog rata trajalo po tri dana. Jozo će s požeškim kapelanima i drugim svećenicima Požeštine, Posavskog kraja, osobito Davora, biti duša voćinske procesije. Svaki hodočasnik je njemu bio poznat. A razrušeni Voćin za njega će biti na samo tragedija nego i izazov.

Njegova ljubav prema Crkvi posebno će se iskazati u uspostavi novoosnovane Požeške biskupije. Može li se zaboraviti sav njegov trud oko svečanosti uspostave Biskupije. S koliko ljudi je surađivao, kolike angažirao. Na licu mu se vidjela sreća što je Požega prodisala kao novo biskupijsko sjedište i dobila svoga Biskupa. Biskupu će se dati potpuno na raspolaganje spreman prihvatiti odgovorne službe: generalni vikar, savjetnik, kanonik i prepošt Stolnog kaptola Sv. Petra Apostola. Zauzimanje oko uređenja Kolegije, koja je postala sjedište Biskupije, zauzimanje oko uređenja Katedrale, osobito briga i zauzimanje oko izgradnje voćinske crkve. Priznanja je primao s jednostavnošću srca. I kanonikat i naslov Apostolskog notara s titulom Monsinjora nije ga uzoholila, ostao je jednostavan sa subraćom svećenicima i svojim narodom. Kao Biskupov poslanik: djelitelj sv. Potvrde jednostavno i s veseljem pristupa mladim ljudima potičući ih na gorljivost u životu Crkve, ljubav prema Bogu i hrvatskoj Domovini.

Monsinjor Devčić je volio biskupijska hodočašća. Želio je vidjeti nove krajeve, ljepotu sakralne baštine pojedinih svetišta, pobožnost puka. Poticao je mnoge svoje poznanike na hodočašća naše Biskupije. Ono što je posebno u njegovoj osobnosti u svakome je volio vidjeti dobro, a osobito u svećenicima. Izraziti osjećaj za humor i pravednost, nastojeći opravdati i propuste.

Poštovani Gospodine Jozo, oprosti mi ako sam išta propustio, ali znam da mi ne zamjeraš, jer tvoj živoj u ovoj situaciji ne ovisi o našim procjenama i analizama. Ti si sada pred našim Gospodinom koji te je pozvao da se odmoriš na njegovu Srcu i u ljepoti njegovog neba. Vjerujem da te je dočekao arkanđeo Mihael i predstavio kao svoga dugogodišnjeg župnika zboru anđela i najboljem Ocu.

Brižno si se vjernički pripravljao za ovo zadnje hodočašće kroz svete Sakramente, molitvu i patnju da bi dostojan stao pred svoga ,,dragog Isusa”. Hvala ti za svjedočanstvo vjere, ljubav prema Crkvi i našem Narodu, hvala ti za ljubav prema našoj Biskupiji, svojoj župi. Hvala ti što si nas učio kao se voli Bog i čovjek.

Hvala svima koji su ti poslužili u tvojoj nemoći, a osobito tvojima najbližima. A Tebe, dobri Otkupitelju molimo, daj mu mjesto u svome raju.

 

U Stražemanu, 29. ožujka 2023.

Nikola Jušić, kanonik