U požeškoj Katedrali, 15. listopada 2022. svečano euharistijsko slavlje na svetkovinu sv. Terezije Avilske, njezine nebeske zaštitnice predvodio je Želimir Puljić, zadarski nadbiskup i predsjednik HBK u zajedništvu s biskupima Đakovačko-osječke crkvene pokrajine. Među brojnim vjernicima bili su nazočni učenici požeške Katoličke gimnazije, a od javih dužnosnika požeški gradonačelnik Željko Glavić te predstavnici Požeško-slavonske županije. Slavlje je započelo procesijom iz crkve sv. Lovre u kojoj su uz svetičin relikvijar bili učenici Katoličke gimnazije, čija je ona također zaštitnica.

Po dolasku u Katedralu biskup Antun Škvorčević, domaćin slavlja u pozdravu je kazao: »O 25. obljetnici Požeške biskupije okupio nas je u našoj Katedrali „Krist danas i uvijeke“ da nam pred oči srca stavi na razmatranje i slavljenje jednu od svojih vjernih prijateljica: Teresu de Cepeda y de Ahumada, koja je u karmelskom redu imala ime Terezija od Isusa, a mi je nazivamo Terezija Avilska. Ona je, naime, u svom 16. stoljeću, kad je ponestajalo svjetla, kad su posustale nade i smalaksale duhovne snage hrabrila sebe i druge s pokrićem vlastitog iskustva: „Nada te turbe. (…) Sólo Dios basta!“ – „Neka te ništa ne plaši. (…) Samo je Bog dostatan!“ Izazovna poruka! Terezija je danas šalje i nama u našim tjeskobama, trenutačnom mraku što se nadvio nad Europom i svijetom, ponajprije zbog rata u Ukrajini, izgubljenih hrvatskih nada, gubitka duhovne snage, uvjeravajući nas: „Neka te ništa ne plaši. (…) Samo je Bog dostatan!“ Hvala ti sv. Terezijo! Pomozi da Isus snagom svoga Duha oživi našu nemoć a njegova pobjeda nad smrću nadvlada naše smrtne strahove u osobnim životima, obitelji i društvu, školi i radu, u župi i Biskupiji.«

Potom je biskup Antun uputio riječ nazočnim biskupima, svećenicima i drugim vjernicima: »U raspoloženju navedenog Terezijina ohrabrenja, upućujem vam, predraga braćo i sestre, srdačnu dobrodošlicu na ovo sveto slavlje! S osobitom radošću pozdravljam predvoditelja slavlja u čast sv. Terezije, msgr. Želimira Puljića, zadarskog nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. Preuzvišeni! Došli ste u našu Katedralu, u svoj duhovni dom, gdje ste proveli mnoge dane svoje mladosti, gdje je sazrijevalo Vaše duhovno zvanje i gdje ste slavili svoju mladu misu, da biste danas predvodili posljednje slavlje pred završetak svoje odgovorne službe predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. Radujemo se što ovom svetom  misom ugrađujete u svoju nekadašnju župnu crkvu svoje sabrano srce, ljubav prema Bogu, pobožnost  prema sv. Tereziji, odanost prema vjernicima ovoga Grada i naše Biskupije. Iskrena Vam hvala za taj izraz posebne pažnje i potpore! Jednakim osjećajima radosti i zahvalnosti pozdravljam i đakovačko-osječkog nadbiskupa metropolita msgr. Đuru Hranića, čije vjerno, redovito svako-godišnje sudjelovanje na slavlju sv. Terezije svjedoči o njegovoj dubokoj povezanosti s nama i molitvenoj blizini našoj Biskupiji. Srdačna hvala za taj iskaz zajedništva u 25. obljetnici Požeške biskupije. Posebnim pak bratskim raspoloženjem srca pozdravljam đakovačko-osječkog nadbiskupa u miru msgr. Marina Srakića, koji nije skrivao radost zbog osnutka naše Biskupije prije 25 godina, svjedočio vjernost i prijateljstvo svojim čestim dolascima u Požegu, a u dosluhu s nama zauzeo se za uspostavu Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, promaknuvši i na taj način dostojanstvo slavonskog čovjeka i Isusove Crkve u ovom dijelu Hrvatske. Preuzvišeni, dobro nam došli! I mladom srijemskom biskupu koadjutoru msgr. Fabijanu Svalini izražavam iskren pozdrav zahvalnosti, što svojim dolascima u Požegu nastavlja višestoljetnu srijemsku povezanost s Požegom a u posljednjih četvrt stoljeća s našom mjesnom Crkvom. Biskupe Fabijane, dobro došli! Srdačan pozdrav upućujem članovima Požeškoga stolnog kaptola sv. Petra na čelu s prepoštom Ivicom Žuljevićem, drugim svećenicima predvođenima generalnim vikarom Želimirom Žuljevićem, župnikom Župe sv. Terezije Avilske Mariom Večerićem i njegovim suradnicima, kojima zajedno sa svim župljanima čestitam svetkovinu njihove svete Zaštitnice. Pozdravljam redovnike i redovnice, đakone i vjeroučitelje, bogoslove i kolegijaše, osobito pak ravnatelja, djelatnike i učenike Katoličke gimnazije u Požegi, čestitajući im blagdan njihove svete Zaštitnice i zahvaljujući za sinoćnje molitveno bdijenje u Katedrali, kojim su dali svoj dragocjeni doprinos proslavi svetkovine sv. Terezije. Izraze dobrodošlice upućujem onim učenicima i studentima te njihovim roditeljima, koji će nakon ovog slavlja u Dvorani svete Terezije potpisati ugovore o stipendijama što će ih tijekom započete školske godine primati od Požeške biskupije. S osjećajima duboke vjerničke povezanosti pozdravljam sve vas vjernike iz požeških župa, koji svojom vjernošću svakodnevno svjedočite pripadnost Isusu Kristu i duhovno obogaćujete naš Grad. Pridružio nam se i požeški gradonačelnik Željko Glavić, predstavnici gradskih prosvjetnih, kulturnih, gospodarskih, vojnih, policijskih i drugih ustanova, organizacija i udruga kojima svima izričem iskren pozdrav.«

Na početku homilije nadbiskup Puljić prisjetio se svoga djetinjstva u Požegi i povezanosti s ovom crkvom sv. Terezije, u koju je dolazio tijekom mladosti na svetu misu i slavio svoju mladu misu 1974. godine. Spomenuo se i pokojnog župnika Franje Pipinića i tadašnjeg bogoslova Josipa Devčića, prvog generalnog vikara Požeške biskupije i zahvalio Bogu na prisutnim kolegijašima, bogoslovima, svećenicima te prvom požeškom biskupu Antunu Škvorčeviću.

Nastavljajući homiliju nadbiskup je kazao: »Zahvaljujem biskupu Antunu na ljubaznom pozivu predsjedati ovom slavlju uz svetkovinu sv. Terezije Avilske u dragoj mi Požegi, te skupa s vama prisjetiti se nedavno obilježene i svečano proslavljene 25. obljetnice uspostave Požeške biskupije, kao i biskupskog ređenja vašega pastira Antuna na trgu ispred katedrale. Prošlo je, dakle, punih 25 godina od onog svečanog dana kad se „Zlatna dolina” digla na noge dočekati biskupe iz Hrvatske na čelu sa slugom Božjim kard. Kuharićem. Silno mnoštvo pobožnoga puka ispunilo je tada Trg svete Terezije s pokrajnjim ulicama što je ostavilo radosni dojam kod ljudi zbog tog povijesnog događaja. Bogu zahvaljujem što sam kao mladi dubrovački biskup imao čast sudjelovati u diskusiji i dignuti ruku za taj važan čin. Zahvalni smo Providnosti što je sveta Terezija Velika preko dva i pol stoljeća prisutna u ovom gradu, kao zaštitnice ovoga Božjega hrama, a sada i grada Požege. Pozdravljam stoga u ovoj prigodi predstavnike društvenog, kulturnog i političkog života, posebice gradonačelnika dr. Željka Glavića i njegove suradnike. Okupljeni u katedrali u kojoj se čuvaju moći ove velike crkvene naučiteljice, želimo reći kako nam je milo što je upravo ona zaštitnica ove prvostolnice.

Terezija se rodila skoro prije pet stoljeća (1515.). Vrlo osjećajne duše pratila je religiozna, kulturna i društvena gibanja svoga vremena i aktivno se u njih uključivala. Pisala je brojna pisma i slala ih na razne strane: Papi, kralju, biskupima, plemićima i prelatima. Posjećivala je ugledne teologe, družila se i raspravljala s predstavnicima različitih redova. Uspješno je obnovila zajednicu karmelskoga reda i poklonila Crkvi petnaest novih reformiranih samostana. Umrla je u 67. godini života (1582.) kao osobito izabrana ”kći Crkve”. Bila je jakoga karaktera i bistre glave, otvorena i jednostavna, vedra i duhovita. Uspješno je povezala kontemplativni i aktivni dio života. Obraćenje i iskustvo Boga živoga doživjela je pred likom Raspetoga, nakon dva desetljeća traganja, dvojbi i duhovnih problema u samostanu. To iskustvo susreta s Raspetim, koji je „gleda, a ona je u Njega zagledana” bilo je u korizmi 1554. kad je imala 39 godina. Od toga trenutka pa do smrti sigurnost Raspetoga nije je nikada više napuštala. Unatoč dvojbama, bolima, naporima, pa i sukobima bila je puna vanjske sigurnosti i unutarnjega mira. Sveti Pavao VI. proglasio ju je 27. rujna 1970. prvom ženom naučiteljicom Crkve.«

Potom je nadbiskup Želimir progovorio o sv. Tereziji kao crkvenoj naučiteljici: »Naslov „crkvenog naučitelja” prvi put je dodijeljen prije sedam stoljeća (1298.), a dobili su ga četiri zapadna teologa: sv. Augustin, sv. Ambrozije, sv. Jeronim i sv. Grgur Veliki. Tri i pol stoljeća kasnije (1568.) taj su naslov dobili istočni kršćanski teolozi: sv. Atanazije Aleksandrijski, sv. Ivan Zlatousti, sv. Bazilije Veliki i sv. Grgur Nazijanski. Njima se pribrojilo i sv. Tomu Akvinskog. No, prvi put u povijesti, 1970. dodijeljen je taj naslov Tereziji Velikoj i Katarini Sijenskoj, a 1997. Tereziji Maloj i Hildegardi Bingenškoj. Tako, eto, trideset i šest velikih svetaca nosi naslov crkvenog naučitelja, a medu njima su: Pape, biskupi, teolozi, kao i četiri svete žene, redovnice i mističarke. Njima je Crkva priznala ne samo veličinu svetoga života, već i nauk koji su ostavili. Naša dična zaštitnica (koje su djela objavljena u 528 izdanja), svojom izvornošću i genijalnošću već četiri stoljeća utječe na ono što se naziva „duhovni život Europe”. Nije bez razloga engleski povjesničar Macaulay nazvao sv. Tereziju Avilsku „srcem katoličke reforme”.

I dok danas spominjemo ovu dičnu sveticu i veliku ženu Crkve, pitamo se gdje je ona izučila školu svetosti? Gdje se nadahnjivala kako bi uspješno provela veliku reformu karmelskoga reda? Gdje je crpila snagu kako bi provela i učinila tolika silna djela?! Odgovor je jednostavan i kratak: Ona je u Riječi Božjoj i na euharistijskom stolu nalazila snagu i nadahnuće. Uz oltar je rasla u krijeposti i mudrosti pred Bogom i pred ljudima. Dovoljno je pročitati nešto od njezinih spisa pa osjetiti da je ova Isusova miljenica živjela u trajnoj Božjoj blizini. Osjećaj Božje blizine kod nje je bio tako jak da joj je duša s današnjim psalmistom u zanosu pjevala:

„Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama! Duša mi gine i čezne za dvorima Gospodnjim”. „Zagledana u Krista” i ona je poput pisca knjige Mudrosti žarko „molila i razbor dobila” kako bi mogla „biti medu Božjim prijateljima” (Mudr 7, 7). Znala je i vjerovala da je molitva odlučujuća snaga i oružje u svemu. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane da sestre mole i tako se za kraljevstvo Božje bore. Molitva i euharistija, naime, temelj su kršćanskog života i napretka. Posebice euharistija koju „Crkva slavi i od nje živi”.«

U završnom dijelu homilije, nadbiskup Puljić je istaknuo: »Euharistija je, naime, čudo Isusove nazočnosti medu ljudima kako bi ih ojačao, blagoslovio, utješio i pomogao. Stoga mu hrli svatko tko ga voli i treba kako bi mu iznio svoje tegobe i probleme. Ali, i zahvalio za udijeljene milosti, poput dara nove biskupije i prvog biskupa Antuna od prije 25 godina. I dok razmišljamo o sv. Tereziji, pitamo se gdje je ova velika naučiteljica izučila školu svetosti i stekla darove mudrosti, sigurnosti i mira?! „Zagledana u Raspetoga“ nadahnuće je nalazila upravo u molitvi i euharistiji. Uz oltar i u tišini svetih prostorja nicale su, rasle i zorile njezine herojske krjeposti znanja, hrabrosti i mudrosti. Časteći danas njezinu veličinu, nesvjesno poželimo naći se u njezinu društvu i pohađati tu školu rada, molitve i kontemplacije. I svetoj Tereziji preporučiti sebe i svoje, Crkvu i Domovinu, kao i sve koji su potrebni naše molitvene potpore i ljubavi. Kultom i čašćenjem svetaca mi ujedno ispovijedamo vjeru u svijet objave, otkupljenja i nebeske slave. Narod koji štuje svece kršćanski je narod. On se time ponosi i on to želi i ostati. Takav se narod pribraja onoj velikoj zajednici općinstva svetih i silnog mnoštva otkupljenih koji se pred uskrslim Jaganjcem klanjaju i pjevaju: Svet, svet i Presvet!

Štujući svete mi s psalmistom ponavljamo „kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama! Duša mi čezne za dvorima Tvojim, a srce moje i tijelo kliču Bogu živomu”. Ovaj godišnji skup uvijek je dobra prigoda obnoviti Terezijino iskustvo, napisano na komadiću papira u časoslovu: „Tko posjeduje Boga, tome ništa ne fali; Bog je jedini posve dostatan“. I učvrstiti vjeru da su sakramenti vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti, a misna pretvorba navještaj njegovog konačnog dolaska. Stoga pod misom jednoglasno kličemo: Dođi Gospodine Isuse! Dođi u srca tvojih vjernika koji ti se klanjaju i tvojim tijelom hrane. Dođi u domove naših obitelji i donesi ljubav i mir. Dođi u sela i gradove ove biskupije i probudi radost i nadu. Dođi, pohodi nas i okrijepi nas, Gospodine Isuse!«

Na svršetku misnog slavlja biskup Antun je izrazio zahvalnost prisutnim biskupima, napose predvoditelju slavlja nadbiskupu Puljiću što je zajedno s Požežanima iskazao čast i odanost nebeskoj Zaštitnici požeške Katedrale. Učenicima pak požeške Katoličke gimnazije biskup je kazao kako je za njega velik izazov činjenica da je sv. Terezija takvom otvorenošću srca stajala pred Bogom da ju je mogao ispuniti svojim bogatstvom i učiniti velikom. Poželio je da njihova srca ne budu prostor za nešto što je malo, mračno ili zlo, nego da ih poput nje otvore za Boga kako bi on mogao zahvatiti njihove živote tako snažno te i oni budu veliki ljudi.  Posebno je zavalio pjevačkom zboru čije je izvrsno pjevanje pomoglo da svi sudionici slavlja osjete kako je istinita Terezijina tvrdnja: „Samo je Bog dostatan.“