U požeškoj Katedrali, 15. listopada svečano euharistijsko slavlje na svetkovinu sv. Terezije Avilske, njezine nebeske zaštitnice predvodio je Đuro Hranić, đakovačko osječki nadbiskup i metropolit. Među brojnim vjernicima bili su nazočni učenici požeške Katoličke gimnazije i Katoličke osnovne škole, a od javih dužnosnika Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija te požeški gradonačelnik i predstavnici Požeško-slavonske županije. Slavlje je započelo procesijom iz crkve sv. Lovre u kojoj su uz svetičin relikvijar bili učenici Katoličke gimnazije, čija je ona također zaštitnica.

Po dolasku u Katedralu biskup Antun je kao domaćin slavlja u pozdravu kazao: »Okupila nas je sv. Terezija u svom požeškom hramu, uzdignutom prije 24 godine na dostojanstvo Katedrale, da na dan njezina prijelaza s ovoga svijeta u puninu vječnog života, proslavimo Isusovu žrtvu hvale i njezinim zagovorom postanemo dionici božanskih otajstava! Zajedno s vama radujem se njezinoj svetkovini, koju čestitam svim sudionicima ovoga slavlja, napose vjernicima požeške župe sv. Terezije predvođenih novim župnikom Mariom Večerićem, učenicima i djelatnicima požeške Katoličke gimnazije, te građanima Požege kojima je ona nebeska zaštitnica.

Potom je biskup Antun uputio riječ nazočnim biskupima Dakovačko-osječke crkvene pokrajine i istaknuo: »S osobitim poštovanjem i zahvalnošću pozdravljam preuzvišenog gospodina msgr. Đuru Hranića, đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita, predvoditelja slavlja. Preuzvišeni, prigoda je čestitati Vam u Požegi 20. obljetnicu biskupstva koju ste proslavili minulih dana. Podario Vam Bog još brojne godine i dobro zdravlje da biste bez zapreke mogli uspješno vršiti svoje pastirsko poslanje. Istom srdačnošću i jednakim željama pozdravljam i msgr. Marina Srakića, nadbiskupa i metropolita u miru te msgr. Ivana Ćurića, đakovačko-osječkog pomoćnog biskupa. Na ovom svečanom slavlju u čast sv. Terezije danas je osobito snažno zastupljena Srijemska biskupija po svom prvom pastiru nakon njezine obnove prije 13 godina, msgr. Đuri Gašparoviću, koji slavi 25. obljetnicu biskupstva. Preuzvišeni, i Vama srdačna čestitka uz najbolje želje da Vas Bog poživi – „ad multos annos“! To će Vam biti lakše ostvariti jer ste 7. listopada ove godine dobili koadjutora nasljednika u osobi msgr. Fabijana Svaline, dosadašnjeg revnog ravnatelja Hrvatskog Caritasa i Mreže HBK. Preuzvišeni gospodine Fabijane, danas se prvi puta nakon imenovanja pojavljujete u zajedništvu naše Đakovačko-osječke crkvene pokrajine. Dok Vam od srca čestitam imenovanje, upućujem Vam bratsku dobrodošlicu, uz molitvu i želju da Vam Bog kao Salomonu podari mudro srce, vrijedne i vjerne suradnike te uspjeh u svim Vašim pastirskim nastojanjima na srijemskoj njivi Gospodnjoj, natopljenoj snagom svjedočanske krvi brojnih njezinih mučenika. Neka Vam je sretno i blagoslovljeno!“

Obraćajući se javnim dužnosnicima biskup Škvorčević je kazao: „Svojim sudjelovanjem na ovom slavlju iskazala nam je pažnju dr. Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija, te predsjednica Vladine komisije za odnos s vjerskim zajednicama, koju zajedno s gradonačelnikom Požege dr. Željkom Glavićem i predstavnicima Požeško-slavonske županije s poštovanjem pozdravljam.“

Izraze dobrodošlice biskup je uputio svećenicima iz župa Katedralnog arhiđakonata na čelu s kanonicima požeškoga Stolnog kaptola sv. Petra, đakonima, sestrama redovnicama, bogoslovima, svećeničkim aspirantima u Kolegiju, vjeroučiteljima, predstavnicima Hrvatske vojske i policije, požeških ustanova i organizacija. Potom je biskup Antun kazao: „Osobit vijenac radosti sv. Tereziji danas predstavljaju učenici i djelatnici Katoličke gimnazije u Požegi, kojima od srca čestitam svetkovinu njihove nebeske zaštitnice. Dragi učenici! Zahvaljujem vam što ste sinoćnjim bdijenjem pred njezinom relikvijom u Katedrali, otvorili prostore duha da se njezinim zagovorom u njima nastani Božje svjetlo i snaga. Pridružili su vam se učenici i djelatnici požeške Katoličke osnovne škole, koji nam svojim žarom srca pomažu na ovom slavlju uzdići dostojnu hvalu sv. Tereziji i proslaviti Isusovo otajstvo ljubavi na oltaru.«

Zaključujući riječi pozdrava, biskup Škvorčević je rekao: »Poštovana braćo i sestre! Dok ljudska znatiželja u vrijeme Terezijine mladosti usmjerava većinu društvenih nastojanja na otkrivanje američkih zemalja i avanture s time povezane, ona otkriva dalekosežnije životne mogućnosti u Bogu i sva se dala na to da što potpunije uđe u njegov svijet, duboko uvjerena da je čovječjem srcu samo Bog dostatan: „Solo Dios basta“! Molimo je da osobito našim mladima pomogne kako bi se i oni što snažnije uključili u Božji svijet te u njem pronađu smisao i puninu svoga postojanja. Recimo ono u što nas i naše srce uvjerava te zapjevajmo geslo naše Katedrale: „Samo je Bog dostatan“ – „Solo Dios basta“!.«

Uvodeći u euharistijsko slavlje nadbiskup Hranić se pridružio pozdravu biskupa Antuna svim prisutnim vjernicima i čestitao im dan nebeske zaštitnice sv. Terezije Avilske. Istaknuvši kako su se okupili oko euharistijskog stola koji je izvor žive vode i s kojeg se hrane plodovima Kristova otvorena boka, Njegove muke, smrti i uskrsnuća, nadbiskup ih je pozvao da po uzoru na sv. Tereziju strastveno traže Boga i odreknu se svega onoga što ih u tom sputava.

U homiliji je nadbiskup Hranić istaknuo kako evanđeoski tekst o Samarijanki govori o susretu dviju žeđi: ljudske žeđi za trajnim i neprolaznim vrednotama, za životom u punini i za Bogom te Božje žeđi za čovjekom, za njegovom cjelovitom slobodom i iskustvom dara spasenja. Istaknuo je kako je Isusov razgovor sa Samarijankom zasigurno jedan od najzanimljivijih biblijskih dijaloga, jer Isus svojim riječima upućenim Samarijanki: „Daj mi piti!“ započinje dijalog s jednom ženom, što se protivi pravilu da učitelj izvan kuće ne razgovara čak niti s vlastitom ženom, kazao je kako se Isusovu postupku čude i njegovi učenici jer se Židovi ne druže sa Samarijancima i na koncu druži se sa ženom grešnicom, koja mijenja muževe. Podsjetio je kako Isus u razgovoru sa Samarijankom: »koristi simboliku žeđi i vode da joj progovori o duhovnoj stvarnosti. Najprije je dovodi do nekih pitanja religiozne tradicije kojoj ona pripada; s njom raspravlja o mjestu na kojemu se treba klanjati Bogu, gdje ona počinje shvaćati živu vodu kao Isusov dar sebe samoga i pokazivati neki interes za duhovnu stvarnost. Na koncu od Isusa traži: „Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam“ (Iv 4,15).« Isus je pozvao Samarijanku da se suoči sama sa sobom i istinom o sebi da bi time postigla susret s Bogom i doživjela obraćenje i preobrazbu.

Osvrćući se na život sv. Terezije, predvoditelj slavlja je kazao da se i ona poput Samarijanke morala najprije susresti sama sa sobom i u susretu s Isusom priznala istinu o vlastitim lutanjima i izgubljenim godinama, dok u njemu nije otkrila izvor žive vode. Podsjetio je da je sv. Terezija u mladosti provodila lagodan život, voljela je ovozemaljske stvari, bila je vedre naravi i puna šale, ali je ipak u dubini bića bila žedna istinske sreće što je tražila u čitanju knjiga o mučenicima i svetačkim likovima. Nadbiskup Hranić kazao je kako je šesnaestogodišnju Tereziju otac poslao na školovanje u konvikt kod časnih sestara gdje se Terezija postupno mijenja i u njoj se pojavljuje želja da i ona postane redovnica, ali radi bolesti morala se iz konvikta vratiti kući. Istaknuo je kako je sv. Terezija nakon toga odlučila otići u samostan sestrama karmelićankama, ali ne zbog dubokog motiva, nego zato jer je onamo otišla jedna njezina prijateljica. Unatoč tome što je u tom samostanu živjela sa 180 sestara sv. Terezija se ondje osjećala sama i proživljavala duhovnu suhoću gotovo dvadeset godina. Nadbiskup je podsjetio kako je u jednom trenutku susreta s Isusovom patnjom sv. Terezija poput Samarijanke shvatila istinu o sebi i odlučila promijeniti svoj život. Shvatila je da su za duhovni život i nutarnji mir bitne tri stvari: nenavezanost na bilo što što je stvoreno i na bilo koju osobu, ljubav prema svima te istinska poniznost. Radikalno je promijenila svoj život i tada otkrila kontemplativnu molitvu, ljepotu i snagu kontemplativnog zajedništva s Isusom i time joj se očitovalo da kad naša žeđ pronađe potpuno zadovoljenje u Isusu Kristu, tada počinjemo shvaćati da spasenje nije u „stvarima“ ovoga svijeta, nego je istinska radost i punina u Bogu koji nas je ljubio i koji nas uvijek ljubi u svome Sinu Isusu Kristu. Istaknuo je da i sv. Terezija poput Samarijanke snagom svoga obraćenja uspijeva nadići barijere koje su ju dijelile od zajedništva s Bogom te uspijeva reformirati ne samo žensku, nego i mušku karmelsku zajednicu. Najprije se s četiri sestre povlači u jednu trošnu kuću i tu osniva skromni samostan pod zaštitom sv. Josipa te započinje zajednički hod nove redovničke obitelj, prožet s više sati dnevne molitve i kontemplacije koji je preobrazio karmelsku obitelj. Svojom hrabrošću i postojanošću u vjeri sv. Terezija je utjecala i na druge sestre i samostane te napisala knjigu „Put do savršenstva“ koje se danas smatra remek-djelom kršćanske mistike.

Završavajući homiliju, nadbiskup je kazao kako se svima može dogoditi uljuljanost u vjeri da ne budemo dosljedni u svojoj vjeri, kao niti Terezija u samostanu. Tada naša pripadnost Crkvi postaje sredstvo distanciranja i razlikovanja od drugih, pustinja puna straha i obzira, da ne bi susreli one koji nam ne odgovaraju uspoređujući to sa Samarijankom koja ide po najvećoj vrućini po vodu kako je ne bi vidjeli i kako ne bi srela one koje ne želi susresti. Pozvao je vjernike da odu na “vrelo” koje u kršćanskom životu nastaje približavanjem k Isusu i k drugim ljudima, na što poziva i papa Franjo svojom odlukom da u sljedeću nedjelju na zdencu naših biskupijskih i župnih zajednica započnemo sinodalni hod, satkan od susreta, dijaloga i zajedništva s Isusom i jednih s drugima, koji bi trebao postupno preobražavati nas i lice naših zajednica te nas sve dovesti do izvora žive vode – do nedjeljnoga euharistijskoga stola. Zamolio je sv. Tereziju da nam ona izmoli iskustvo da je samo Bog dostatno velik da ispuni i utaži našu ljudsku žeđ i glad te onaj stupanj intenzivne komunikacije, dijaloga, bliskosti i zajedništva s njim i s drugima u sinodskom hodu, kojega je dosegnula i ona sama.

Nakon popričesne molitve svi su nazočni uputili molitvu preporuke sv. Tereziji. Na svršetku slavlja učenici Katoličke gimnazije Ivan Lukić i Mia Pačarek uputili su u ime gimnazijalaca, njihovih roditelja i djelatnika navedene škole zahvalu nadbiskupu Hraniću za predvođenje svetog slavlja kao i nazočnim biskupima za sudjelovanje. Domaćem biskupu Antunu kazali su kako su na sinoćnjem bdijenju u Katedrali posebno molili za njega, jer im je kao osnivač Katoličke gimnazije omogućio da se u njoj školuju.

Biskup Škvorčević se pridružio gimnazijalcima u zahvali te je potom kazao djeci iz Katoličke osnovne škole da su bili divni. No, pozvao ih je da ne zaborave kako je divan Bog koji je svojim Duhom obuzeo sv. Tereziju i pomogao joj da izraste do veličine koju samo On može ostvariti. Poželio je da i oni rastu poput nje, da Bog i u njima bude divan. Slavlje je pjevanjem uzveličao mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem Maria Večerića uz orguljašku pratnju Alena Kopunovića Legetina, a osobito se dojmila snažno izvedena Mozartova Missa Credo. Za vrijeme svete pričesti nastupio je i zbor Katoličke gimnazije praćen malim orkestrom pod vodstvom vjeroučitelja Krunoslava Siroglavića.